Moj pinklec

ponedjeljak, 03.08.2015.

Zaboravljena povijest

O53


Zaboravljamo namjerno da bi manje boljelo, a boli isto.
Poslije tolikih godina javi se ona ista tupa, razarajuća bol. Dobro, možda je sa godinama lakše, jer se osjeti njeno dolaženje, a dolazi , onako bez neke glasne najave, kao magla, kao poplava.Jednostavno te prekrije, ovije, upije, usiše, nestaneš u njoj i više ne znaš jel si ti u boli ili je bol u tebi.
Sreća je što dolazi povremeno, u ciklusima, vezano uz neke datume i što je sa godinama već znaš očekivati , a znaš i da će se povući.
No, trebale su godine i vrijeme da je znaš dočekati, da te ne zaskoći nespremnog.
Godine truda da se oprosti , ono što u sebe ne možeš oprostiti, a opet, želiš to.
I želiš oprostiti ne zato što si velik, nego mali i sebičan i želiš oprostiti zbog sebe, želiš taj rak izbaciti iz sebe da bi preživio, pa prebacujemo to neoprošteno u nezaboravljeno.
Uvjeravamo sebe da smo oprostili , jer želimo da i naši grijesi i propusti budu oprošteni. Lažemo sebi da smo oprostili zbog drugih, a samo smo kupili oprost za sebe.
Kupljen ili stvaran, oprost donosi mir.
Oprošteno postaje nezaboravljeno.
A, onda vremenom i nezaboravljeno potiskujemo, jer nam treba prostora za nova jutra i nove osmijehe, nove pjesme i planove.
Nezaboravljenom lagano skidamo težinu i mijenjamo boju. Unosimo svjetlost u nas. Zaboravljamo nezaboravljeno.
Tek ponekad, onako bez neke glasne najave, izroni iz dubina, prekrije nas, ovije, usiše, boli , ali i nestane.
Samo da nas podsjeti da je tu, zaboravljena povijest.
- 09:05 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.