Moj pinklec

subota, 29.08.2015.

Master Tzuang i moje svašta nešto

O77



Chuang Tzu
"Ne znači da je pas dobar ako glasno laje.
Isto tako ne znači da je čovjek dobar ako je vješt na riječima."

Pametan je meni taj Chuang Tzu, a nekako mi se čini kao da nas ne dijele tisućljeća, nego da mi je prijatelj koji poznaje mene i neke moje, one neke iz pinkleca
pa i one koji su u njemu bili, pa više nisu.

Evo, npr. kao da zna mojeg ( našeg ) zadnjeg psa koji je bio najbolji, najljepši, najpametniji pas na svijetu (ma bili su i oni ostali, ali ovog najviše pamtim) .
Dakle, bio je to dobar pas, a ne da nije glasno lajao, već je lajao vrlo rijetko. Tek poneko av da najavi da netko dolazi i poneko glasno vau vau kada se nečega plašio.
Bio je to pas koji je čitao naše misli , kojem nije trebalo reći kuda se ide, on je uvijek išao prvi i nepogrešivo vodio do našeg planiranog odredišta.

E, sad znam ja neke, a, valjda ih zna i taj Tzu, koji bi trebali ići prvi i koji su vrlo vješti na riječima. Njihove su riječi pune dobrog danas i još boljeg sutra, ali oni nisu u mom pinklecu, pa o njima ne pišem.
Nisam ni sigurna da znaju kuda idu, a još manje znaju kuda ja želim ići.

U mojem pinklecu ima dosta onih koji su sami u njega uskočili , ili sam ih ja putem pokupila, a koji su vrlo vješti na riječima.
To su oni koji nižu riječi kao najljepše niske, zapisuju ih i od zapisa nastaju najnježnije pjesme ili priče, mudre stručne knjige , koji znaju kuda idu i koji često na taj put povedu i društvo.
Po meni su to dobri ljudi, ali ja ih gledam kroz tkanje svog pinkleca, kroz odnos prema meni, kroz moju simpatiju ili ljubav prema njima.

E, sad mi trebaš ti Tzu da onako sa strane pogledaš koliko su dobri.
Reci slobodno, jer ni ja ne opravdavam neke njihove postupke, ali oni se mene ne tiču i ne mijenjaju moj odnos prema njima.
Npr. Onaj jedan koji tako lijepo laže ženama i žene mu vjeruju, dok se njegova pravi slijepa......
ili, Onaj drugi koji piše knjige, vješt je na riječima o odgovornosti, a sam ne izvršava neke osnovne prema najbližima.....
ili Onaj treći koji vješto formulira misao i uvijek zna pronaći pravu riječ, ali koji ostaje uz druge samo dok ih on treba....

Žene ne nabrajam, njih je malo u pinklecu i njima riječi nisu uvijek potrebne.

Pa da, sad te nema Master Tzuang , sad šutiš.
Ili, znaš da bih ja i dalje za njih imala isti metar, da bih i dalje rekla da su dobri, iako ponekad lažu, ponašaju se neodgovorno , iskorištavaju prijateljstvo.
Oni su samo stali između dva svoja lica, između svijetla i tame i u svom sumraku traže put do pravog sebe.
Znaš Tzu, volim ih ( tebe isto), jer dok oni traže svoj put osvjetljavaju i moj....moj je pinklec zbog njih ljepši i bogatiji.....zajedno putujemo, sa riječima i bez njih.

- 09:19 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )


  • Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što sam nekada bila.
    Uvjeri me
    da je nebo i dalje plavo,
    da sunce ima sve boje smijeha i dječje igre,
    da se u kap rose može sakriti čitava šuma,
    da se pogledom mogu grliti daljine oku nevidljive,
    da se još nerođenu pjesmu može pjevati.
    Uvjeri me
    u sve ono što sam nekada vjerovala,
    što ti i danas u tišinama vjeruješ.